Kao najvažnija sporedna stvar na svijetu, nogomet je igra za sve. Bez prepreka i iznimki. Najbolji dokaz tome je Dražen Mustač, 59-godišnji Koprivničanac, koji utakmice Slaven Belupa u pravilu ne propušta. S članskom iskaznicom i godišnjom ulaznicom nema te prepreke koja ga može zaustaviti, eventualno turnir u stolnom tenisu, u kojem aktualno sudjeluje, a na što ćemo se kasnije vratiti.
Naime, Dražena život nije mazio i još kao devetogodišnjak doživio je tešku prometnu nesreću, koja je usmjerila njegov život. Na ulici ga je udario motor, dva tjedna bio je u komi, a preživio je samo zahvaljujući velikoj volji za životom.
- Cijela desna strana tijela ostala mi je paralizirana, izgubio sam osnovne funkcije, koje sam kasnije opet morao učiti. Bio sam u komi dva tjedna, ali rekli su doktori da sam imao veliku želju za životom i da se nisam predavao. Bio sam uporan, nisam odustajao od života i to me spasilo. Kroz dugotrajan oporavak polako sam se vraćao u život, a onda i kroz udrugu invalida polako krenuo u sport. Tako je sve počelo, tu se rodila ljubav prema sportu. Prvo prema stolnom tenisu, koji i danas igram aktivno, a onda i prema Slaven Belupu, Podravki i svim lokalnim klubovima, odnosno sportovima - ispričao nam je u uvodu Dražen, koji Farmaceute aktivno prati oko četiri desetljeća.
Kako nam je pojasnio, uvijek se među prvima učlanjuje u klub i kupuje godišnju ulaznicu pa može slobodno reći da je odlazak na utakmice njegov način život.
- I to ne samo otkad smo ušli u prvu ligu. Klub sam pratio i prije toga, dok još nije bilo ni tribine. Na tom mjestu bila je livada, malo brdašce, drvene klupe, ali se navijalo. Navijalo se i na istočnoj strani na montažnoj tribini. Išao sam i na gostovanja. I to su lijepe uspomene, kojih se rado sjećam. Bilo je drugačije, bilo je više druženja, bilo je više žara i na terenu i na tribini. Imali smo zajedništvo, svi smo bili uz Slaven, navijali, neovisno o tome je li netko još za Dinamo ili Hajduk. Sjetimo se samo kvalifikacija u Kranjčevićevoj, kada je iz Koprivnice došlo 4000 navijača, 35 autobusa je bilo na cesti - prisjeća se naš sugovornik pa dodaje.
- To je možda i najljepša uspomena koju vežem uz klub. Atmosfera je bila fenomenalna. Više ljudi je bilo na tribini, igrali smo uskoro i europske utakmice. Rado se sjećam one generacije koja je ušla u prvu ligu, koju je predvodio Daja (Zdravko Međimorec op.a.). Bilo je puno domaćih igrača, lijepa su to vremena bila, sad se sve promijenilo. Ne mislim samo na nas, nego na nogomet općenito. Previše novaca je u igri, svi pričaju o premijama, bonusima, a mislim da to ne bi trebala biti srž sporta - poručuje 59-godišnjak.
Žao mu je, prije svega, što je na tribini sve manje gledatelja i što nema organizirane navijačke skupine, kao što je to bilo dok je Slaven ulazio u ligu pa i prije toga.
- Ne znam koji su razlozi, ali mislim da je jedan od njih onaj naš poznati jal. Svi negativno gledaju na sve, svaki potez, svaku odluku, a klubu uvijek treba dati podršku. Neovisno o rezultatu. Nitko ne podigne ni glas dok bi trebalo, da malo napravimo pritisak koji bi možda pomogao našoj momčadi. Zato i jesmo na stadionu, a ne da svi samo sjede kao u kazalištu - poslao je poruku Dražen koprivničkoj publici, ali i svima onima koji su odustali od dolaska na tribinu.
S druge strane, veseli ga što su glavne trenerske uloge u klubu preuzeli domaći dečki, nekadašnji igrači i oni koji najbolje poznaju situaciju u klubu i gradu.
- To se odmah vidi i po rezultatima. To me baš veseli i zato im svi mi moramo dati maksimalnu podršku. Mislim da je i ekipa dobra i nadam se da možemo nešto napraviti ove sezone. Opasni smo prema naprijed, Nestorovski, Mitrović mogu svakome nauditi, obrana je iskusna. Samo bih, ponavljam se, volio da je na tribini bolja atmosfera i više ljudi - još je jednom naglasio.
Žao mu je što klub dosad nije osvojio još nijedan trofej, iako je triput igrao finale kupa, a ono što bi posebno želio je to da još malo uživa u europskim utakmicama u Koprivnici.
- Nekada smo bili redoviti i gledali ovdje stvarno velika imena. Protiv nikoga se nismo osramotili, mnoge smo pobijedili, punili tribinu i to ću zauvijek pamtiti. Zato bih volio da se to ponovi, da opet gledamo europske utakmice. Naravno, i da nešto osvojimo. Prvenstvo će biti malo teže, ali kup bismo mogli, tu smo uvijek bili dobri - zaželio je naš vjerni navijač pa poručio.
- Kako god bilo, ostat ću uz Slaven Belupo dok god ću moći i dok će me zdravlje služiti. To je jednostavno moj način života - istaknuo je.
Za kraj, bio bi grijeh ne spomenuti i stolni tenis, sport kroz koji se Mustač vratio u život i kroz koji je zavolio i sve ostale. Sport je to u kojem je i danas aktualan i u kojem je s udrugom invalida osvojio na desetke medalje, čak i državnih.
- Bio sam drugi u Hrvatskoj u svojoj kategoriji, a i sad u travnju idem na državno prvenstvo. Volim taj sport, opušta me i u njemu pronalazim mir. Pokušavam trenirati tri-četiri puta tjedno, pokušavam se što više rekreirati, i zbog sebe, ali i drugih. Da dokažem da me hendikep ne sprječava u onome što volim - zaključio je Dražen Mustač, sportaš od glave i pete i čovjek čija bi životna priča mogla biti inspiracija mnogima.
.webp)
%201.png)
